Sukob strasti i hladnoće

Posljednje desetljeće repertoar Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu dosta se odmaknuo od tzv. standarda. Od 32 premijerna naslova, od 2005, gotovo polovicu činila su rjeđe izvođena i publici manje poznata djela. To je s jedne strane bilo dobro, kao svojevrsno obogaćenje. Ali kako dobar dio novih produkcija standardnih djela nije bio uspješan, uglavnom zbog loših režija, Zagrebačka opera praktički je ostala bez „željeznog“ repertoara. Zato je dobar potez ravnatelja Nikše Bareze što je, za novu sezonu, predvidio premijeru Figarova pira, Manon Lescaut i obnovu La Bohème, uz Verdijevu Sicilijansku večernju, koja također nije standardno djelo, ali jest Verdi. Na toj liniji bila je i premijera Traviate, na neuobičajeno ranu početku sezone, 12. rujna.

Sanja Kerkez i Vitomir Marof / Snimila Mara Bratoš

Predstava je označena kao suradnja s HNK-om Ivana pl. Zajca, gdje je premijerno postavljena 2009. Prije dvije godine izvođena je i u Splitskoj operi. U posljednji trenutak označena je i kao „zagrebačka premijera“. A što bi drugo i bila nego premijera, jer u zagrebačkom HNK-u još nikada nije postavljena. Zato čudi što je u najavama nove sezone bila najavljivana kao „obična“ predstava.

Za niz popularnih naslova maestro Bareza najavljuje laboratorijski rad na njihovu postavljanju i pronicanje u najsuptilnije detalje. Traviatu je izveo u integralnoj verziji, s otvorenim skokovima, kako je bila postavljena u Rijeci, što se odnosi na repeticije u objema Violettinim arijama, kabalete u tenorskoj i baritonskoj ariji, još jedan kraći duet Violette i Alfreda u trećem činu. U komentaru u programskoj knjižici, pozivajući se na Verdijeve riječi, Bareza navodi kako je skladatelj smatrao da pet manjih preinaka, što ih je načinio, nije bitno promijenilo djelo i da to nije bio razlog za neuspjeh na venecijanskoj praizvedbi, a zatim, veliki uspjeh poslije samo godinu dana, u istom gradu. Ne pripada li i finale drugog čina među te preinake, jer taj ulomak izvorno ima bitno drukčiju i bogatiju melodijsku strukturu od one uobičajne, koja je i ovom prigodom zadržana.

Za laboratorijski rad na Traviati maestro Bareza, nažalost, nije imao potrebne instrumente. Kada gostujući inozemni tenor Sebastian Ferrada ne može otpjevati Alfredovu kabaletu, a mora je još i ponoviti, to postaje groteskno, a na njegov nastup suvišno je trošiti riječi. Glas gostujuće inozemne sopranistice Sanje Kerkez također nije pogodan za laboratorijski rad na virtuoznoj ariji u 1. činu. No kako je predstava odmicala, sve više su dolazile do izražaja kvalitete te umjetnice i njezina kreacija Violette.

Koliko god je redatelj Janusz Kica želio prikazati Verdijevu junakinju kao hladnu i otuđenu, Sanja Kerkez nije se, uredno slijedeći mizanscenu, mogla odmaknuti od same sebe. Zrela i iskusna umjetnica vrlo dobro poznaje lik pa nije mogla zatomiti toplinu, s iskrom suze, u pogledu i u glazbenim frazama u pianu, kao ni vlastitu emocionalnost u dojmljivom tumačenju nesretne Violettine sudbine koja, na kraju života, ipak dobiva suosjećanje i razumijevanje, što donosi Verdijeva glazba. Time je, na najbolji način, negirala Kicin bezemocionalan pristup, izražen Violettinom izoliranošću od svih i od svega, suprotan emocionalnosti Verdijeve glazbe i nespojiv s karakterom tog skladatelja. Kao iskusan redatelj, Janusz Kica trebao bi barem biti svjestan da su neki detalji i postupci, kao npr. oni „počasni krugovi“ u 3. činu, smiješni. I to u tragičnim trenucima. No to samo govori o njegovu nerazumijevanju opere.

Kostimi Irene Sušac i scenografija na rotaciji Marka Japelja, koja omogućuje brojne promjene, atraktivni su.

U trolistu protagonista jedino je bariton Vitomir Marof, kao Germont, bio blizak Verdijevoj belkantističkoj frazi, ali sa suviše suspregnutim glasovnim intenzitetom. Manje uloge uspješno su donijeli Marija Kuhar Šoša kao Anina, Ozren Bilušić kao barun Douphol, Mario Bokun kao Giuseppe, Alen Ruško kao markiz d’Obigny, Jelena Kordić kao Flora, Robert Palić kao doktor Grenvil te Ivan Šatalić kao Sluga i Listonoša, dok je Božimir Lovrić donio prenametljivoga Gastona.

Na kraju, kao pozitivan saldo, uz šarolik sastav protagonista i problematično uprizorenje, ostaje nekoliko lijepih glazbenih trenutaka te predstave: duet Violette i Germonta, Germontova arija, ženski i muški zbor u trećoj slici, finale 2. čina, preludij 3. činu i Violettini nastupi u 3. činu.